AMBIDEKSTER KLUB Savjetodavni i edukativni centar za djecu, mlade i obitelj

TRENING SOCIJALNIH VJEŠTINA U ZATVORSKOM SUSTAVU

ZAŠTO I KAKO SE PROVODI

Program treninga socijalnih vještina u zatvorskom sustavu RH nastao je u suradnji Ministarstva pravosuđa i Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te se od 2015. g. primjenjuje u kaznionicama diljem Hrvatske pod nazivom „Jačanje unutarnje snage – JUS-TSV“. Provodi se u partnerstvu Ambidekster kluba i Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, a uz financijsku podršku Ministarstva pravosuđa - Uprave za zatvorski sustav.

Zašto trening socijalnih vještina i zašto u zatvorima?

Zatvorenici su često osobe koje imaju teškoće u stvaranju ili održavanju dobrih odnosa, u sukobu su s očekivanim ili propisanim zakonskim normama te nemaju dostatno razvijene životne vještine, odnosno imaju manjak vještina, što rezultira njihovim nezadovoljstvom, ali i nezadovoljstvom drugih osoba s kojima su u odnosima.
Boravak u kaznenim tijelima kroz određeni period života, prilika je koja daje prostor i vrijeme za organizirano i sustavno poučavanje, odnosno usvajanje životnih vještina. Dobro istrenirane životne vještine omogućavaju lakše snalaženje i veću uspješnost u svemu što osobe rade. Trening može poboljšati disciplinu unutar zatvorskog sustava, olakšati tijek izdržavanja kazne zatvora i doprinijeti postizanju njene svrhe, a također olakšati postpenalnu fazu, koristiti cijeloga života te imati pozitivni učinak na recidiv.

Danas se u svijetu široko primjenjuju različiti programi strukturiranog učenja socijalnih vještina, a kao jedan od najučinkovitijih pristupa učenju socijalnih vještina ističe se trening socijalnih vještina. „Trening" kao naziv modela učenja socijalnih vještina odnosi se na činjenicu da su socijalne vještine ponašanja koja se uče, stoga se i vježbom mogu razviti i promijeniti. Posljednjih 40-ak godina aktivno se razvijaju različiti modeli učenja socijalnih vještina, a time i postizanja socijalne kompetencije. Trening socijalnih vještina počiva na pretpostavci da korisniku s neadekvatnim obrascima razmišljanja i ponašanja nedostaju odgovarajuće vještine za suočavanje s dnevnim situacijama, izazovima i problemima te bi kao intervencija trebao omogućiti uvježbavanje ili promjenu nekih kognitivnih, emocionalnih i ponašajnih procesa koji su povezani sa socijalnom kompetencijom. Metoda je visoko primjenjiva i zato što je adekvatna za široki raspon korisnika te ju je moguće prilagoditi njihovim specifičnim potrebama.

U tretmanu zatvorenika posebna pažnja pridaje se razvoju interpesonalnih vještina, vještina za skladan život u zajednici (unutar i izvan zatvorskog sustava) i angažiranje u ponašanjima koja doprinose pozitivnim ishodima za društvo u cjelini. Poučavanjem zatvorenika socijalnim vještinama kod njih se nastoji razviti, poboljšati ili ojačati samopoštovanje, samokontrola, poštovanje prava drugih i razvijanje osjećaja odgovornosti za vlastite postupke, sposobnost donošenja odluka i mirno rješavanje problema i sukoba komunicirajući bez pribjegavanja nasilju, izgraditi kreativnost i kritičko mišljenje, komunikaciju i interpersonalne vještine, samosvijest i empatiju, sposobnost prepoznavanja i izražavanja emocija i odgovarajućeg ponašanja u stresnim situacijama.

U programu sudjeluju osobe koje ne znaju kako odgovarajuće reagirati u određenim situacijama, ne koriste adekvatnu socijalnu vještinu kada je to potrebno i/ili socijalno prikladno ponašanje potiskuju socijalno neprikladnim ponašanjem te se takve pojedince nastoji poučiti i osnažiti za korištenje prosocijalnih ponašanja, u cilju dobrobiti samog pojedinca, a i društva.
Koncept JUS-TSV programa

Psihoedukativni grupni program JUS-TSV se izvodi u paru, a izvoditelji programa su stručnjaci iz područja društvenih djelatnosti. Izvoditelji su uglavnom zaposlenici kaznionice u kojoj se provodi Program, međutim izvode ga i vanjski suradnici. Zaposlenici Ambidekster kluba, kao vanjski suradnici, se uparuju sa zaposlenicima kaznionice te zajedno vode radionice programa.

Program okvirno traje četiri mjeseca te je podijeljen u 16 radionica, koje uključuju uvodnu radionicu te 15 radionica koje su sadržajno podijeljene u tri modula. Prvi modul je usmjeren na poučavanje temeljnih komunikacijskih vještina, a uključuje teme samo-predstavljanja, aktivnog slušanja, ja-poruke, davanje i primanje povratnih informacija te započinjanje, održavanje i zaključivanje razgovora. Drugi modul je usmjeren na poučavanje socijalno-emocionalnih vještina, a uključuje teme prepoznavanja i prikladnog izražavanje osjećaja, empatiju, nošenje s teškim osjećajima, kontrolu ljutnje te nošenje sa stresom. Treći modul pokriva vještine asertivnosti i rješavanja problema, a usmjeren je na poučavanje tema argumentiranja i izražavanja neslaganja, pregovaranja, rješavanja problema, donošenja odluka i suradnju.

Metoda treninga socijalnih vještina se temelji na strukturiranom učenju svake od vještina. To znači da svaka radionica slijedi određeni redoslijed koraka, odnosno faza rada. Prvo se sudionike grupe uvodi u temu koja će se obrađivati na radionici kroz zadatak ili vježbu i razgovor. Nakon toga ih se poučava o vještini - što je određena vještina, od čega se sastoji i zašto je važna u svakodnevnom životu. Zatim ih se postepeno uči vještini kroz njene sastavnice. To znači da je svaka vještina unaprijed razlomljena na više savladivih koraka kako bi ju sudionici lakše usvojili. Nakon što se sudionici upoznaju s koracima vještine, vještinu demonstrira voditeljski par na način da odigraju uloge u situaciji realnog životnog primjera gdje je obrađivana socijalna vještina prisutna u manjoj mjeri te nakon toga odigraju životnu situaciju gdje je vještina prisutna u većoj mjeri. Time se sudionicima želi predstaviti konkretan primjer adekvatnog i neadekvatnog izražavanja određene vještine. Zatim se sudionici podijele u male grupe u kojima na sličan način kao i u demonstraciji vježbaju vještinu igrajući zadane ili izabrane uloge kroz primjere situacija iz života. Iza toga se u grupi raspravlja o svim aspektima vježbe, a za kraj sudionici dobiju zadatak da do sljedećeg puta upotrijebe tu vještinu u svakodnevnom životu, kako bi im takav način odnošenja prešao u naviku.

Važno je za napomenuti da iako struktura postoji, samo izvođenje se prilagođava sastavu i mogućnostima grupe te se uvijek nađe vremena i za teme koje izađu u radu na samoj grupi. Sudionicima se daje prostora da se izraze, bilo da iskrsne nešto vezano uz grupnu koheziju ili inidividualnu temu pojedinca. Poanta radionica je aktivno sudjelovanje samih sudionika grupe, kroz iznošenje vlastitih iskustava i samorefleksiju te se sve sudionike nastoji uključiti i potaknuti na (su)djelovanje. Ovakav način rada pokazao se izuzetno vrijednim i korisnim, kako za sudionike radionica, tako i za same voditelje.