AMBIDEKSTER KLUB Savjetodavni i edukativni centar za djecu, mlade i obitelj

 

Trening socijalnih vještina u zatvorskom sustavu – osvrt iz perspektive izvoditelja iz Ambidekster kluba

Prvi korak ka formiranju grupe zatvorenika koja će sudjelovati u programu edukacije iz Treninga socijalnih vještina (JUS-TSV) je da djelatnici zatvorskog sustava kaznionica u Glini i Gospiću prouče i procjene pojedinačne slučajeve zatvorenika te obave razgovor s njima. Nakon što na temelju niza faktora donesu odluku kome bi Trening mogao biti koristan i tko ima kapaciteta za sudjelovanje u istom, formira se grupa zatvorenika koja će pohađati edukaciju te voditelji (suradnik Amidekster kluba i zatvorski djelatnik) dogovaraju termin radionica.

Radionice se održavaju jednom tjedno u trajanju od sat i pol do dva sata, ovisno o zahtjevnosti tematike koja se obrađuje. Prije svake radionice voditeljski par se okvirno dogovara o tijeku i načinu izvođenja iste, u svrhu ostvarenja specifičnih ciljeva svake od radionica. Prva radionica je uvodna, što znači da se kroz vježbu i razgovor upoznajemo sa sudionicima grupe te se oni upoznaju međusobno; upoznajemo ih sa strukturom i sadržajem programa, kao i sa pojmom socijalnih vještina. Nakon što zajedno utvrdimo pravila rada grupe, sudionici za kraj radionice anonimno rješavaju Upitnik samoprocjene socijalnih vještina, koji zajednički komentiramo. Isti upitnik će rješavati i na zadnjoj radionici programa. Cilj upitnika je odrediti specifične problematične situacije u kojima je vidljiv nedostatak socijalnih vještina sudionika, a kako bi se mogle ugraditi u intervencije tokom samog rada koji slijedi te je cilj i evaluacija učinkovitosti samog programa JUS-TSV-a.

S obzirom na činjenicu da ljudi najbolje uče kada i sami aktivno sudjeluju u procesu, radionice su koncipirane na način da uz kratko teorijsko predavanje sadrže puno interaktivnog materijala, u vidu terapijskih priča, vježbi, testova, itd. Na taj način sudionike se konstantno potiče na promišljanje, razgovor i adekvatno iznošenje svojih iskustava i stavova te i oni sami puno pridonose cjelokupnoj opuštenoj, a edukativnoj atmosferi, koja postaje plodno tlo za usvajanje vještina kroz aktivno sudjelovanje i socijalizaciju. Što je veći angažman samih sudionika grupe, lakše i kvalitetnije se prorađuju teme pojedinačnih radionica.

Prvi set radionica je temeljan, u smislu da se odnosi na komunikacijske vještine, koje su baza uspostavljanja i održavanja kvalitetnih međuljudskih odnosa, kako općenito, tako i u konkretnoj grupi. Kroz taj set kao voditelji nastojimo potaknuti sudionike na aktivno sudjelovanje, kako bi usvojili i primjenjivali obrađivane vještine samo-predstavljanja, aktivnog slušanja, ja-poruka i davanja i primanja povratnih informacija te da sva prethodno stečena znanja objedine i dodatno uvježbaju kroz vještinu započinjanja, održavanja i završavanja razgovora.

Sudionici su pri početku rada grupe učestalo rezerviraniji i zatvoreniji, s obzirom da se uglavnom ne poznaju međusobno, način grupnog interaktivnog rada im je nov, a voditelji radionica nepoznati ili poznati iz drugačijeg, zatvorskog, okruženja. Za uspostavljanje pozitivne grupne dinamike je potrebno vrijeme, s obzirom da je to proces koji zahtijeva sigurnost i povjerenje. Poticanjem i eventualnim stručnim intervencijama voditelja, redovito dolazi do opuštanja sudionika kroz prvih par radionica te postaju vidno otvoreniji, aktivniji i suradljiviji te počinju samostalno iskazivati interes za obrađivane teme.

Na kraju prvog seta radionica sudionicima se podjeli kratki evaluacijski upitnik te se s njima razgovara o obrađivanim temama i dosadašnjoj strukturi rada, gdje uvažavamo svačije mišljenje i potičemo sudionike da ga iznose iskreno, a u svrhu dobivanja vrijednih povratnih informacija, kako bi se mogle uvesti modifikacije u program, ako je to potrebno. Sudionici tada učestalo pohvaljuju atmosferu grupe i voditelje, ali izjavljuju kako su komunikacijske vještine nešto što im je poznato, što posjeduju i smatraju da nemaju velike potrebe za poboljšanjem istih, već kako su to vještine koje bi dobro došle nekim drugim zatvorenicima koje poznaju. No, osim što su komunikacijske vještine temelj i sastavni dio kasnijih vještina koje se obrađuju, također su relativno lake za usvajanje i poznate svima te stoga ostavljaju dovoljno mjesta za spomenute grupne procese u odnosu na formiranje grupe i zato je nužno da se obrađuju u početnom dijelu Treninga.

Element koji je sudionicima na početku prvog seta radionica vrlo često izazovan i zahtjevan je vježbanje vještina kroz igranje uloga u trijadama, a koje se primjenjuje na većini radionica. Prvenstveno im nije poznat takav oblik rada i stoga ga teže shvaćaju i prihvaćaju, no nerijetko im to predstavlja problem i iz razloga što takav način rada do određene mjere zahtijeva izlaganje pred drugim sudionicima grupe, koje percipiraju kao potencijalno ugrožavajuće, pogotovo u početnom procesu stvaranja grupne dinamike. Iz tog razloga, između ostalog, prije igranja uloga od strane sudionika sami voditelji demonstriraju igranje uloga te time prezentiraju varijante adekvatnog i neadekvatnog izražavanja obrađivane vještine.

U drugom setu radionice obrađuju se socijalno-emocionalno vještine. Kroz njih sudionici usvajaju vještine prepoznavanja i prikladnog izražavanja osjećaja, empatiju, uče se kontroli ljutnje i nošenju sa stresom te nošenju sa „teškim“ osjećajima. U navedenim radionicama sudionicima se nastoji osvijestiti važnost osjećaja i njihovog prepoznavanja te podučiti nošenju s intenzivnim osjećajima, kako kroz definirane korake, tako i kroz individualno osvještavanje sudionika o najefikasnijim načinima nošenja s osjećajima svakog pojedinačno te ih se posebice nastoji podučiti prikladnom izražavanju osjećaja. Upitnici, kao i verbalni iskazi sudionika, mahom pokazuju da im je ovaj set radionica najzanimljiviji i da ga redovito smatraju najkorisnijim. To je razvidno i iz same involviranosti sudionika, u smislu da su najaktivniji i najangažiraniji kada se obrađuju gore navedene teme. S obzirom na to da je sadržaj, odnosno tematika, ovog seta radionica prilično osjetljiva, često dolazi do otvaranja ponekih sudionika grupe te do dijeljenja vlastitih, teških i intimnih, životnih trenutaka. Takvi momenti uglavnom budu dodatni povezujući faktor u grupi, jer sudionici dobiju podršku od ostalih članova grupe, kao i od voditelja grupe, a dijeljenje jedne osobe često potakne i druge da se otvore te se grupna kohezija time još više učvršćuje. Ujedno sudionicima bude vrijedno saznanje i emocionalno olakšavajuće čuti da se i drugi iz grupe nose, ili pak ne znaju kako se nositi, sa sličnim problemima i preprekama kao i oni sami.

Treći set radionica se bavi temama iz područja asertivnosti i rješavana problema, a koje redom obuhvaćaju vještine izražavanja neslaganja i argumentiranje, rješavanja problema, donošenja odluka, pregovaranja i na kraju, kao spoj svih vještina iz navedenih radionica, sudionici se uče suradnji. Ovaj set vještina pripada primarno kognitivnim vještinama, što znači da se više orijentira na misli i ponašanja, nego na osjećaje. Iz dosadašnjeg iskustva u ovoj fazi programa grupa je stabilna, a sudionici većinom svojevoljno i sa interesom dolaze na radionice, na kojima spremno sudjeluju, iznose svoja razmišljanja i iskustva, potiču konstruktivne rasprave i suradljivi su u svakom smislu. Kao što je prethodno navedeno, pred kraj zadnje radionice ponovno ispunjavaju Upitnik samoprocjene socijalnih vještina, kako bi se naknadnom evaluacijom moglo utvrditi postoji li razlika u njihovoj procjeni vlastitog ponašanja i stupnja usvojenosti vještine, odnosno, laički rečeno, je li im JUS-TSV program pomogao poboljšati navedene elemente. Sudionici također ispunjavaju Upitnik o zadovoljstvu JUS-TSV programom te ih se potiče da odgovaraju iskreno, kako bi se utvrdilo gdje ima prostora za napredak i jesu li potrebne modifikacije u programu. O tome i usmeno raspravljamo, na način da sudionici daju povratne informacije, s osvrtom na cijeli ciklus provedbe programa, na pojedine radionice tj. na ono što im je ostalo u sjećanju, na atmosferu, na korisnost programa i na voditelje, a zatim i mi voditelji dajemo povratne informacije na razini cijele grupe, kao i svakom od sudionika ponaosob, u smislu njegovog rasta i razvoja. Na samom kraju zadnje radionice voditelji svakom od sudionika dodjele Potvrdu o sudjelovanju u JUS-TSV programu.

Svaki od sudionika programa do sada je verbalno iskazao dobrobit i dobit za sebe od radionica na različitoj – individualnoj – razini te sudionici učestalo govore da, iako su im neki dijelovi programa manje zanimljivi, a neki dijelovi više, uviđaju potrebu i korist programa te im je žao što program završava i da bi ga preporučili i drugima. Također uglavnom navode da im se najviše sviđao razgovor i otvorena komunikacija, dobra atmosfera, druženje i voditelji.

Korisnost dosadašnjeg modela izvođenja programa je znanstveno utvrđena vanjskom evaluacijom, a ide u korist tome da bolje rezultate postiže voditeljski par u kojem je jedan od voditelja vanjski stručni suradnik. Vjerujem da je razlog tome što sudionici imaju više povjerenja prema osobama koje su izvan zatvorskog sustava, odnosno automatski su sumnjičavi prema djelatnicima zatvora kada se oni nalaze u ulozi voditelja radionice.

Moj osobni dojam, kao stručnog voditelja do sada ukupno 6 različitih grupa programa je da je JUS-TSV vrijedan i potreban za zatvorenike unutar sustava. Osim što sudionici programa imaju priliku naučiti i čuti nešto novo te steći set vještina koji je iznimno koristan i njima samima, kao i društvu u cjelini, program je također način na koji zatvorenici mogu izaći iz svoje rutine, imaju priliku strukturirano se družiti i razgovarati (kako sami izjavljuju) o širem spektru nesvakidašnjih tema, na način na koji u zatvoru često nemaju priliku – smislenije, civiliziranije i dobrohotnije, uz podršku i razumijevanje.