AMBIDEKSTER KLUB Savjetodavni i edukativni centar za djecu, mlade i obitelj

Obiteljsko nasilje moguće je preživjeti, osnažiti se i nastaviti teći u svojoj rijeci života ohrabreni i snažni za nove životne izazove, unatoč svemu. Donosimo vam životnu priču naše korisnice, mlade majke petero djece.

Naše “Savjetovalište - “Klikni za sigurnost” nudi korisnicama, žrtvama obiteljskog nasilja, besplatno savjetovanje i psihosocijalnu podršku naših stručnjaka: psihologinja, socijalnih pedagoginja i socijalnih radnika i radnica.

Rođena sam prije 31 godinu, kao četvrto dijete u velikoj i složenoj obitelji u kojoj se rodilo još osmero mojih braće i sestara. Dočekana sam s veseljem u kojem je i šira obitelj željela imati udjela. Tako je moj stric odabrao ime za mene – Antonija, na čemu sam mu neizmjerno zahvalna, jer svoje ime smatram darom za sebe koji sam dobila odmah po rođenju. Ono mi je kao putokaz u dobru i u zlu, dio mene koji mi govori da iz svake situacije postoji izlaz.

Moja majka je rodila devetero djece, tako da je mene odgojila uglavnom baka. Majka se znala žaliti da je to bilo previše za nju, pa sam je pitala zašto nas je onda toliko rodila, pa da oboli na živce? Ali samo bi odmahnula rukom, pa kakvo je to pitanje uopće?

U našoj obitelji od djevojke se očekivalo da se uda, bude majka i ima više djece, a zapravo je i meni to bila želja od malih nogu. Mnogo su mi značili braća i sestre, posebice najstarija sestra koja mi je uvijek pomagala. Međutim, još kao mlada djevojka saznala sam da s obzirom na svoje zdravstveno stanje neću moći imati djecu. To me vrlo ražalostilo i pogodilo, ali ne i obeshrabrilo da se ipak nadam da je možda tu neko čudo moguće.

Svoga muža, ljubav svog života upoznala sam još kao djevojčica, u naselju u kojem sam živjela. On bi me dočekivao u svakoj prilici i dugi niz godina je „trčao za mnom“. Kada smo se zaljubili i vjenčali, zapravo smo se dobro poznavali i postojalo je osim zaljubljenosti i razumijevanje među nama. Dijete i naš zajednički život počeo je neočekivano, jer, kao što su liječnici rekli, mislila sam da ne mogu zatrudnjeti. To se ipak dogodilo i naš zajednički životu započeo je kada smo bili vrlo mladi, u vrlo teškim uvjetima, uz veliko negodovanje i neodobravanje muževe obitelji. Idućih jedanaest godina dobili smo još troje djece i naš život unatoč tim teškim životnim okolnostima borbe za preživljavanje, bio je više sretan nego nesretan. Nadali smo se boljem i živjeli za to. Ono što nas je održalo je međusobna podrška i djeca, koja su unatoč takvim teškim stambenim uvjetima i lošim ekonomskim prilikama dobro napredovala, a dvoje djece stasalo za školu bilo je redovito na nastavi. Međutim, ipak me mučilo da u školi ne saznaju u kakvim uvjetima djeca žive. Oboje smo bili najsretniji kada smo uspjeli nahraniti djecu, utopliti ih i čiste staviti na spavanje ili u dobrom raspoloženju poslati u školu. Mislila sam, mladi smo i vrijedni i uspjet ćemo nekako svojim snagama riješiti i stambeno pitanje jednog dana.

Moj muž nije završio školu jer je vrlo mlad dobio dijete i počeo raditi kako bi nas prehranio. Redovito je skrbio za obitelj, međutim, bio je i vrlo „zaigran“, mnogo je vremena provodio sa svojim društvom i na nogometu. Također je bilo problema s njegovom obitelji, koja nikada nije prihvatila da je on otac i moj muž, da ima svoju novu obitelj, te je uvijek bio razapet između djece i mene i svoje obitelji. To je trajalo godinama i sve ga je više pogađalo, posebno kada su njegovi roditelji rekli da ga se odriču. Osjećala sam koliko pati radi toga i meni je bilo sve teže i rekla sam mu: „Napravi što god trebaš, ako se trebamo rastati i na to pristajem, samo da nekako uredimo odnose i prekinemo taj krug svađa i patnje“. Ali zapravo nismo ništa pametno poduzeli u vezi te situacije.

I kao što to obično biva, ako se problemi ne rješavaju, oni nađu svoj put da se život zakomplicira još mnogo više. Nisam odmah znala da je moj muž ipak nešto poduzeo da se otarasi bola i bezizlazne situacije. Primijetila sam da se povukao u sebe i počeo je sve više izbivati od kuće bez obrazloženja. Tada smo dobili još jedno dijete i naša obitelj trebala je dodatnu roditeljsku brigu. Nažalost, u mužev život uvukli su se meni nepoznati ljudi, u svakom slučaju netko koga bi mogla opisati kao loše društvo. On je bio sve više nemiran i agresivan, u obitelji je često bilo napeto, svađe su bile učestale, sve dok mi nije priznao o čemu se zapravo radi, da je počeo uzimati drogu i da će, naravno, prestati s tim.

Tada nisam znala koje su posljedice uzimanja psihoaktivnih supstanci ali nakon nekog vremena sam shvatila koliko to promijeni osobu koja počinje živjeti samo za to i sve što joj je bilo važno, i djeca i obitelj padaju u drugi plan. Ubrzo je došlo i do eskalacije sukoba u našoj obitelji, moj muž nije više mogao svoje ponašanje držati pod kontrolom, tako da sam ga prijavila našoj socijalnoj radnici. To je osoba u koju imam veliko povjerenje i koja mi je pomogla sa svim što je trebalo. Odgovarala mi je da se mogu s djecom povući od svega. Shvatila sam da kada sam ljuta, da sam ljuta na sve bliske osobe i teško mi je s njima razgovarati. Više mi godi razgovor sa profesionalcima, iako su oni meni nepoznate osobe, nego sa svojima, kojima je možda teško shvatiti sve što prolazim i osjećam. Sad, kad me popustila ljutnja, zahvalna sam svojoj obitelji što mi pomaže, mada se najviše oslanjam na sebe i zajedno s djecom gradim, korak po korak, svoj život ispunjen stalnom brigom, ali i svakodnevnim veseljem i ispunjenošću. Drago mi je da nisam sebi dozvolila da padnem u očaj i bezizlaznost, nisam si to mogla dozvoliti radi djece. Čak su i djeca naučila koje je najbolje ponašanje u kriznim i teškim situacijama, te da što god da se dogodi na kraju ispadne dobro, jer ću poduzeti sve da ih zaštitim.

Moj muž je nekoliko puta bio na liječenju i sada ga držim na velikoj distanci. Nakon ponovljenog nasilja znam kako su posljedice ovisnosti za njegovu osobnost razorne i da unatoč liječenju ne mogu samo tako nestati.

Nakon svega mogu reći da sam osim života s djecom uspjela sačuvati i onaj istinski dio sebe. Vidim to i znam po tome da u razgovoru više slušam sugovornika, nego što govorim. Razmišljam prvo o onome što ću reći, pa tek onda kažem kako gledam na stvari, koje je moje stajalište i što za to osjećam. Neki kažu da nisam dovoljno otvorena i da premalo govorim o sebi. Ne znam što očekuju, možda i neko ogovaranje, ne znam, ali takvim razgovorima recimo, nisam sklona. Sada zapravo razumijem da dio sebe trebamo zadržati od utjecanja vanjskoga svijeta i graditi tako svoju unutarnju zaštićenu slobodu i intimu. Svoje planove za budućnost, svoje snove i nadanja ne treba dijeliti sa svim znatiželjnicima, nego ih samo ostvariti. Ipak, povjerit ću vam prvi korak na tom svom putu, želim položiti vozački ispit i za sada uspješno pohađam autoškolu.

Želim vam svima dobar i ispunjen život, brižne mame, a vama muževima mnogo razboritosti u rješavanju životnih problema i biranju društva u kojem se krećete.

Antonija

Mrežna stranica koja objedinjuje važne informacije te kontakte savjetovališta i organizacija koje pomažu žrtvama obiteljskog nasilja nalazi se na adresi: http://www.sigurnomjesto.hr/ .

Postoji adresar ustanova, organizacija i ostalih institucija koje pružaju pomoć, podršku i zaštitu žrtvama nasilja u obitelji u Hrvatskoj:

https://mrosp.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/Socijalna%20politika/Adresari/ADRESAR%20USTANOVA,%20ORGANIZACIJA%20I%20OSTALIH%20INSTITUCIJA%20KOJE%20PRUZAJU%20POMOC,%20PODRSKU%20I%20ZASTITU%20ZRTVAMA%20NASILJA%20U%20OBITELJI.pdf

Projektne aktivnosti provode se u okviru projekta “Savjetovalište - “Klikni za sigurnost” u sklopu kojeg nudimo besplatno savjetovanje za žrtve obiteljskog nasilja uz financijsku potporu Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Sadržaj dokumenta u isključivoj je odgovornosti udruge i ni pod kojim uvjetima ne može se smatrati kao odraz stajališta Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.