AMBIDEKSTER KLUB Savjetodavni i edukativni centar za djecu, mlade i obitelj

Intervju s Matejom Lajtman aktivistkinjom za ljudska prava iz ROM HR. Mlade romske aktivistkinje i aktivisti govore o životu Roma u Hrvatskoj, aktivizmu i Svjetskom danu Roma 8. travnja.

Kako biste ukratko predstavili sebe i svoje aktivnosti?

Zovem se Mateja Lajtman, dolazim iz Čakovca, završila sam smjer za Upravnog referenta u Ekonomskoj i trgovačkoj školi u Čakovcu. Trenutno sam studentica 1. godine Prava u Zagrebu. Također sam i članica Romske organizacije mladih Hrvatske ROM HR.
Udruga je prvenstveno fokusirana na mlade Rome i organizira različite projekte kojima je cilj uključivanje mladih u različite edukacije i obrazovne programe. Aktualan projekt u kojem sudjelujem je program mentora, odnosno tutora za mlade Rome u osnovnim školama. Ovo je moj prvi projekt i radujem se tome. Ja sam se nedavno učlanila pa je za sada u tijeku online edukacija nakon koje će se obaviti raspodjela po osnovnim školama. Učenicima ćemo pomoći da lakše savladaju gradivo i rješavaju probleme ako ih eventualno imaju. Ima nas mnogo i stalno se radi na tome da se čim više uključe mladi Romi, pogotovo studenti, i da se mladi integriraju u društvo.

Kada razmišljate o svojem djetinjstvu i odrastanju, koje događaje smatrate da su najviše utjecali na vas?

Moja najveća podrška kroz školovanje bili su moji profesori u srednjoj školi i učitelji u osnovnoj školi, kao i moji roditelji koji su me poticali da nastavim školovanje, ohrabrivali me i govorili da je školovanje nešto najbolje što mogu učiniti za sebe. Mogu reći da je podrška u jednakoj mjeri dolazila s obje strane, kako od roditelja, tako i od profesora u srednjoj školi koji su vidjeli da mogu i želim postići više. Nisam imala nikakve nesigurne okolnosti. Bilo je ohrabrujuće imati podršku od učitelja i od roditelja.

Što biste istaknuli kao značajke romske kulture iz svoje osobne pozicije i pozicije vaše obitelji?

Izdvojila bih možda romsku glazbu i ples. To je, ne samo u Hrvatskoj, nego i u ostalim zemljama gdje Romi čine udio u stanovništvu, nešto što se njeguje i što prikazuje našu kulturu.
Ima i poznatih romskih izvođača, ali ne znam koga bih osobito istaknula. U Mađarskoj se na primjer dosta izvode tradicionalni romski plesovi. Bile su i kod nas organizirane smotre s takvim plesovima i glazbom, samo se sada zbog epidemiološke situacije sve obustavilo.
Vezano uz običaje i blagdane, kod Roma Bajaša sve je uglavnom isto kao kod većinskog stanovništva. Nemamo neki poseban blagdan, jedino se kao poseban romski praznik označava 8. travnja, kad se obilježava Svjetski dan Roma.
Rekla bih da su mnogi običaji već odumrli i da je većina počela prihvaćati način života većinskog stanovništva u skladu sa zajednicom kojoj pripadaju u zemlji gdje žive. Polako se to zaboravlja, ljudi se okreću novom načinu razmišljanja. Njeguje se jedino romska glazba i ples.
Istaknula bih jedino romski sud kao zastarjeli običaj za kojim ne vidim potrebu i nema mi smisao. Romski sud vode starješine koje poznaju stari zakon. Raspravlja se tko je kriv i kakve posljedice trebaju snositi te osobe. Sad više baš ni nema toga, to je bilo ranije. Uglavnom, nema baš običaja koje bih izdvojila jer se svi okreću prema budućnosti.

Koji je vaš materinji jezik? Koje sve jezike poznajete?

Moj materinji jezik je rumunjski bajaški. Osim hrvatskog, govorim engleski i njemački. Bez problema sam se navikla na korištenje oba jezika u svakodnevnom životu. Kod kuće, u obitelji, pričamo rumunjski bajaški, a kroz školu sam naučila ostale jezike.

Kakva imate iskustva s obrazovnim sustavom? Jesu li dominantna lijepa ili manje ugodna iskustva?

U mom slučaju, iskustvo je stvarno jako lijepo – i u osnovnoj i u srednjoj školi. Jako su me lijepo prihvatili i motivirali za dalje. Nemam ništa loše za izdvojiti. Svaki pojedinac je priča za sebe, pa vjerujem da ima ljudi koji su doživjeli neku vrstu diskriminacije ili segregiranja. To je pitanje ponašanja u društvu.

Kroz odrastanje i tijekom školovanja, kakav tip podrške vam je bio potreban, i kakav smatrate da je potreban učenicima danas?

Učenici trebaju znati da uvijek ima dobrih ljudi koji im mogu pomoći u školovanju i pronalasku motivacije. Obrazovanje je ključ svega jer se bez njega danas ne može ništa.

Koji su, po vama, najzastupljeniji stereotipi i predrasude s kojima ste se susreli tijekom života (prema Romima, ženama ili po bilo kojim drugim osnovama)? Koji su po vama u društvu prisutni oblici isključivanja, diskriminacije i kršenja ljudskih prava? - Kako biste danas, kao odrasla osoba, odgovorili/reagirali na njih?

Romi su često sinonim za nešto prljavo, ružno. Kaže se da su lopovi, kradljivci, nepismeni ili loši ljudi. Stvarno ne mora biti tako. Ima i takvih, ne kažem da nema, ali svaku osobu prvo moramo upoznati jer nisu svi isti. Kad ih upoznamo, ima i jako dobrih ljudi koji stvarno žele raditi i žele bolju budućnost za svoju djecu. Stereotipe bih prvo riješila razgovorom i eventualno edukacijama, prvenstveno za roditelje, zbog toga što je kućni odgoj najvažniji. Za djecu je kućni odgoj od roditelja jako bitan jer od njega sve počinje- sve što roditelj usađuje od malena kasnije formira osobu.

Kako vi gledate na vašu okolinu i šire društvo u kojem živimo (Hrvatsku, EU)? Koji su to svakodnevni izvori briga i problema koji muče ljude, a koji izvori veselja?

Smatram da je ova epidemiološka situacija puno toga poremetila i da su ljudi postali nervozniji, puni stresa. Po vijestima vidimo i puno slučajeva nasilja. Mislim da ljude najviše muči stres na poslu, briga o situaciji s virusom i potencijalnim novim lockdownom. Ljudi su društvena bića i potrebno im je druženje s obitelji, prijateljima. Trebaju im razgovori o problemi koje ih muče, da zajedničkim snagama pronađu riješene. Bitna je i priroda i odlazak u šetnje, što mene osobno veseli.

Želite li prokomentirati postojeće politike društvenog uključivanja i zaštite ljudskih prava Roma u Hrvatskoj? Koje aktivnosti smatrate učinkovitima, a koje manje učinkovitima? Imate li neke prijedloge što bi još bilo korisno?

Mislim da je situacija puno bolja nego što je bila u prošlosti, ali uvijek ima još puno nade za edukaciju, kako mladih tako i njihovih roditelja. Važno je savjetovanje i upućivanje na pravna mjesta. Organizacija u kojoj sudjelujem, odnosno aktivnosti kojima se bavi organizacija, rade na tome da se pomogne mlađim Romima još u osnovnoj školi, i potakne ih se na upis srednje škole i možda fakulteta. Koliko znam, projekti su se zasad pokazali kao učinkoviti i kao dobro rješenje.

Što za Vas i generalno znači Svjetski dan Roma?

Kod nas u naselju se ne manifestira na neki poseban, vidljivi način. Mislim da je dobro da se Dan Roma obilježava da se većinsko stanovništvo upoznaje s našom kulturom i poteškoćama na koje nailazimo u životu. Za aktiviste, sve na čemu su radili cijele godine za boljitak romske zajednice, njihovi projekti i prezentacije, na taj se dan mogu prezentirati ostalima.

Imate li nešto što biste voljeli poručiti javnosti po pitanju statusa i položaja Roma u Hrvatskoj i svijetu? Imate li neku poruku za javnost i čitatelje ovog intervjua?
Mislim da ima još puno prostora za napredak. Položaj je bolji nego što je bio prije. Bitno je da se nastavljaju projekti integracije i da se kroz edukaciju mijenja način razmišljanja. Želim se i zahvaliti svima za podršku i motivaciju u obrazovanju.

Puno hvala na ukazanom vremenu. Puno sreće u daljnjem studiju i aktivističkom radu!